serafima | 19 ÐÐ, 2009, 15:38 |
Pouke u pricama :)))
| (495 Reads)

Kada je profesor završio s' predavanjem, upitao je iz navike:
''Ima li pitanja?'' Nije očekivao nikakvo pitanje. Zato je bio veoma iznenađen, kada ga je jedan od studenata upitao:
''Profesore, u čemu je smisao života?''
Neki od studenata koji su već bili izlazili samo su se podrugljivo
podsmehnuli na pitanje svog kolege i nastavili svojim putem. Zatečen,
profesor je dugo vremena posmatrao studenta, pitajući se je li pitanje
bilo ozbiljno ili samo neka šala. Na kraju je uvideo da je student ipak
ozbiljno postavio pitanje pa mu reče:
''Odgovoriću vam''.
Gurnuo je ruku u džep i izvukao novčanik iz kog je izvadio komadić ogledala veličine novčića... I započeo svoju priču:
Bio sam dečak u vreme u rata. Jednog dana sam na ulici ugledao bezbroj
komadića ogledala koje je neko razbio. Kako nisam imao igračke uzeo sam
jedan od tih komadića da se poigram.
Uskoro sam shvatio da mogu sunčevu svetlost usmeriti u neka mesta i
ćoškove u koje Sunce nikad nije moglo da dopre: duboke jame, tamna
prostorija na severnoj strani zgrada, itd.
Kad sam odrastao shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora
onoga što bih mogao činiti u životu. Jer i ja sam delić jednog ogledala
koje ne poznajem u potpunosti, i svoj njegovoj veličini.
Ali
s' onim što imam i što mislim da jesam, mogu bar malo svetla, istine,
razumevanja, dobrote i nežnosti uneti u tamne i skrivene kutke ljudskih
srca, i možda promeniti nešto u čoveku čije je srce mračno.
Ako i drugi ljudi to primete i shvate, možda se potrude da učine isto - unesu svetlo, tamo gde ga nema.
Eto u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam
komadić ogledala, jer mi je svojom igrom svetlosti pokazalo put.
Trackback URL: http://www.blog.rs/trackback.php?id=76964