« Претходни |

Ustajala voda

serafima | 29 СÐ, 2010, 20:02 | Internet riznica :)))) | (1636 Reads)

 

Ustajala voda u bari drijemala je popodnevni san. Sve je savršeno mirovalo, kao da nije bilo nikakva života. Ipak, lijeni žabac, povaljen na lopočev list, promatrao je kukca kako bezbrižno klizi po ustajaloj površini ne sluteći u kakvu se uvalio opasnost: uskoro će doći lijenom žapcu nadohvat usta i postati plijen pospanom vodozemcu.

 

Odmah do rubova jezera, svega nekoliko centimetara od vode, neki je cvijetak umirao od ljetne suše. Trudio se da dopre do vode, ali su mu napori bili uzaludni. Neka se mušica spustila na površinu vode da utaži žeđ, ali su joj krila popustila i sada se životinjica naprezala da spasi mokri život.

 Toliko mira, a opet toliko života oko ove ustajale vode. Iznad ove ne velike bare divlji je kesten protegnuo svoje bogato lišće. Na kraju jedne podulje grane, koja je sezala skoro do sredine ustajale vode, dozreli se plod uslijed suše iznenada otkinu i pljusne u baru. Odjednom se razlete brojni leptiri i kukci, a iz središta gdje je divlji kesten pao u vodu počnu se širiti krugovi malenih valova izazvanih padom nenadanog uljeza.

 Svega nekoliko vodenih kružnih valova izazove velike promjene: žabac osta bez kukca, kojega su valovi odnijeli drugamo, cvijetak uz rub bare dobije nekoliko valića osvježenja, dovoljnih da preživi do noći, a mušica koja je upala u vodu bi izbačena na suh rub te uskoro osušenih krila odleti na slobodu. Tko bi rekao da će pad jednog divljeg kestena u baru proizvesti toliko značajnih promjena!

 

Preuzeto iz zbirke duhovnih priča: PRIČE O PAHULJICI, Ljudevit Anton Maračić, Teovizija, Zagreb, 2004.

 

 

Život je sastavljen od malih stvari. Mnogi bi htjeli raditi velike stvari u životu pa trče vamo i tamo ganjajući sjene svojih maštarija. Vjerujem da je svatko susreo osobu koja uvijek negdje ide, žuri, a nikada nije tu. Dok sjediš na kavi s takvim/om on/a mašta, govori na mobitel, pipka SMSove, planira, zvirla odsutno... Takvima promiče okus i miris kave koju piju, sunce koje grije ili kiša koja pada, ne čuju škripu tramvaja, ne osjećaju prisustvo sugovornika, ne osjećaju radost ili tugu u njegovom glasu... Takav/va ne koristi ni jedno od svojih pet osjetila s kojima kušamo život.  On/a misli da će osjetila upotrijebiti kada dođe u mjesto o kojem mašta. Ali kad dođe tamo opet mašta o drugom mjestu. Njegov/zin život sliči lošem filmu koji nikako da završi. To ga/je navodi da počne čeznuti za uzbuđenjima, od kojih se nada da će razbiti dosadu, slično kao što režiser misli da će loš film popraviti brojnim eksplozijama. Glavni simptom ovakvog stanja je dosada. Liječi se ponovnim otkrivanjem čudesa kojima smo okruženi u najobičnijoj svakodnevnici. Liječi se tako da gledaš, slušaš, mirišeš, kušaš ovdje i sada što god bilo, ili tko god bio, pred tobom. 

----------X------------

PS 139

Kamo da idem od duha tvojega

i kamo da od tvog lica pobjegnem?

Ako se na nebo popnem, ondje si,

ako u Podzemlje legnem, i ondje si.

Trackback URL: http://www.blog.rs/trackback.php?id=109600
Додај коментар
Додај коментар





Коментар ће бити проверен пре него што се објави.

Запамти ме

Comments