serafima | 15 ÐÐ, 2010, 19:45 |
Internet riznica :))))
| (692 Reads)
Svaka na svom delicu neba, na svojoj zivotnoj stazi zivele su mirno ne znajuci jedna za drugu.Sijale su svaka svojim sjajem vere, ljubavi, nade, dobrote i prastanja. Svaka svojim sjajem u mnostvu ostalih, stvarale su nebeski hram mira i svetlosti.
Jednog dana nad nebeski hram mira svetla nadvilo se zlo tame koje je gusilo njiovo svetlo ostavljajuci za sobom beskrajno ledeno hladni mrak i pustos.
U hladnoci i pustosi nasla se ona, izvan svoje zivotne staze.
Vlastita svetlost vise nije bila dovoljna za sigurnost i spas. Bez sjaja svetla drugih ostajala je u nemilosti ledenoga zla, nesretna i napustena.
Njen vapaj nije dopirao do mase.
Tonula je sve vise u hladnocu tame. Imala je jedan jedini slabasni zrak svetlosti. Ispustila ga je kao poslednji vapaj, ostavsi bez mrvice snage, misleci na kraj.
Ali, gotovo neverujuci ugledala je jedan ispruzeni zrak koji je dodirnula, potom jos jedan, dva..
Cinile su siguran, topao zivotom nadahnut zvezdani lezaj.
Osetila je ponovo dah zivota u sebi.
Zracila je beskrajnom zahvalnoscu za razumevanje, pozrtvovanje.
Bezbroj reci hvala, u znak zahvalnosti.
Kako se jos vise, jace zahvaliti?
- Gledaj i slusaj – rekao je ON - i najtoplije i najjasnije zvezde bez svoje volje mogu biti zarobljene mrakom, kad vidis da neka gubi sjaj ispruzi prema njoj zrak topline i svetlosti. Ne cekaj!
- Kako je prepoznati , kako znati?
- Zna ces! Osetices!
Sada nosis u sebi moj zrak.